Piće je nestalo sa nepca, misli su se ponovo vratile u sadašnjost. Drugi gutljaj obećavao je duži izlet. Ponovo se vratio u vrijeme prije...
Tada je najviše volio gledati oblake koji su polako prolazili nebom. Crvenim ujutro i uveče, safirno plavim tijekom dana. I tada nije bio sam. I pisao je pjesme. Ljubavne. I očajnu. Samo jednu. Neposredno prije...
Već je bilo vrijeme da se prekine sa takvim mislima. Ponovni nedostatak pića samo je ubrzao sudbinu.
Sudbinu? Ta, što je učiniti ako prestane sa svojim izletima? Izleti su mu značili sve u posljednje vrijeme. Ali, znao je da će i tome doći kraj. Morao je doći.
Vani je padala kiša, kao i svaki dan. Bila je sitna, kao i uvijek, ustrajna, tamna. Zadnjim je snagama stao pokraj prozora. Da li je to život? Ne, život je bio prije...
Otvorio je prozor i svukao odjelo. Hladan je zrak ispunio prostoriju. Zadnjim je snagama progutao posljednji gutljaj.
Ponovo se vratio, daleko u prošlost prije velikog
praska. Uživao je ponovo, po zadnji put, u sjećanjima.
Našli su ga sutradan, smrznutog na Europi, jedinom planetu koji su zemljani uspjeli kolonizirati prije velikog praska.
Dobrica Pavlinušić, 1992.